Na četvrtoj festivalskoj noći, na ‘’daskama koje život znače’’, Zijah Sokolović je odigrao u dva termina predstavu ‘’Glumac je…glumac je…glumac’’ i na taj način pokazao široki spektar svog glumačkog umijeća, snage i energije što tuzlansku publiku nije ostavilo ravnodušnom. ‘’Glumac je’’, objašnjavajući što je zapravo glumac, predstava, scenografija i dr. vrlo spretno uključio publiku u predstavu tako da su i oni sami postali protagonisti ove izvrsne komedije. Sokolović je uspješno razbio četvrti zid između glumca i publike i na osebujan način izveo ovu monodramu. Večeras će na sceni Teatra kabare Tuzla u 19 30 biti upriličena promocija edicije ARS SCENA izdavačkog preduzeća Clio gdje će ediciju predstavljati Vlado Kerošević- umjetnički voditelj Teatar Kabare Tuzla, Nebojša Bradić- urednik edicije Ars Scena i Zoran Hamović- glavni urednik IP Clio. Edicija je usko vezana za umjetničku i pozorišnu djelatnost a neki od naslova su: ‘’Antičko pozorište’’ Gvido Paduano, ‘’Poetika moderne drame’’ Žan Pjer Sarazak, ‘’Istorija pozorišta’’ Ronald Harvud i mnogi drugi.

U nastavku pete festivalske večeri 15. TKT Fest-a publika će uživati u predstavi ‘’Krtica Martin’’, gdje dramatizaciju i režiju potpisuje Damir Mađarić, nastalu u produkciji Kazališta Virovitica i Kazališta Oberon. Naime, Virovitičko pozorište je ove godine ponudilo za 15. TKT Fest praizvedbu teksta u formi monodrame koja je nedavno imala svoju premijeru u Hrvatskoj. U predstavi igraju Draško Zidar i Gordana Evačić-cimbalistica. Kazalište Virovitica je svih prethodnih godina postojanja festivala uspješno zauzeo mjesto na sceni Teatra kabare Tuzla i stekao povjerenje tuzlanske publike. Draško Zidar, nagrađivani glumac koji je postigao izuzetan uspjeh igrajući i u komedijama igra Martina- seoskog momka iz općine Gornjo Brestje. U svojem monološkom obraćanju on publici ocrtava svoje mnogobrojne nedaće od početka do kraja (tragi)komične izvedbe kojoj je ime život. Glumačko umijeće, topla ljudska priča i songovi Igora Bakse obećavaju živahno ostvarenje namijenjeno svim ljubiteljima pučkog teatra. Sutra će se na sceni Teatra kabare Tuzla izvesti monodrama ‘’Kod kuće/ Kabul’’ autora Toni Kušnera u produkciji Narodnog pozorišta Beograd gdje ulogu ostvaruje prvakinja NPBeograd Dušanka Stojanović Glid. Rezervacije za ove i druge predstave kao i sve potrebne informacije možete dobiti na broj telefona 035 264 733.

31.3.2017. godine

Sinoć je upriličena promocija monografije ''Teatarska čarolija'' čiji su promotori a ujedno i autori bili Srđan Vukadinović i Mladen Bićanić. Po riječima Vukadinovića monografija sadrži kompletnu djelatnost Teatra kabare Tuzla gdje se nalazi i njegova produkcijska profilacija, gostovanja na drugim scenama, festivalima i sam TKT Fest kao i šira kulturološka misija. On je istakao da je Teatar kabare Tuzla pokrenuo novi festival pod nazivom ''Festival premijera'' i da je Teatar kabare ponudio publici svakog petka po jednu predstavu iz svog repertoara, te da uspješno stvara veze s drugim pozorištima kroz izgrađeno povjerenje. Mladen Bićanić, ujedno i pisac kritika festivala, istakao je da su monografije veoma bitne, i praćenje festivala jer nam one daju pregled onoga što se zaista događalo, odgovore na pitanja ko je sve sudjelovao, koji je profil bio tih predstava, odakle su što je veoma važno za pozorišni život. Monografije daju temelj jednom teatru.Pozorište je po njemu  najranjivija umjetnost koja ostavlja trag na ljudima. Nakon toga uslijedila je predstava ''Sirena i Viktorija'' autora Aleksandra Galina u produkciji Dorćol Platza iz Beograda. Večeras će, na 4. Festivalskoj noći15. TKT Fest-a, Zijah Sokolović izvesti svoju kultnu monodramu ''Glumac je...glumac je...glumac'' na isti datum premijere u Sarajevu i na ovaj dan obilježiti rođendan same predstave. Tekst predstave je preveden na njemački, engleski, francuski, poljski, italijanski,  esperanto jezik i igrana je u više od 20 zemalja svijeta preko 1800 puta.

Monodrama kojom se postavlja pitanje što je u biti glumac i koja je njegova funkcija. Predstava je interaktivnog karaktera i za samog Zijaha Sokolovića predstavlja svojevrsni obračun sa samim sobom, prostorom i svijetom u kojem živi razumijevanjem značenja glumačkog poziva. ''Daske koje život znače za njega su još jedino mjesto gdje iluzija ne može propasti.'' Zbog velike potražnje za ulaznicama predstava će se igrati u dva termina u 18 sati- gdje još uvijek možete rezervisati svoje ulaznice i u 19 30. Rezervaciju za ovu i druge predstave na Festivalu možete uraditi na broj telefona 035 264 733. Sutra će biti upriličena promocija edicije Ars scena-izdavačke kuće Clio iz Beograda nakon čega će se izvesti pučka komedija ''Krtica Martin'' u produkciji Kazališta Virovitica.

30.3.2017. godine

Aleksander Mihajlovič ( 1947. Rostow, Sovjetski Savez ), poznatiji pod umjetničkim pseudonimom Galin, dobro je znano ime suvremene ruske drame druge polovine prošloga stoljeća. Dramom „ Retro „ iz 1979. počinjenjegov nezadrživi uzlet na ruske i europske pozornice i uskoro postaje jedan od najizvodjenijih autora sa tih prostora, nastupajući ujedno  u ulozi ne samo dramskog pisca nego i redatelja. Često ga opisuju kao autora suptilne ironije naklonjenog kritičkom humoru koji ne preza ni od satiričkih žaoka o društvu iz kojega potiče, ali junake svojih drama uvijek opisuje sa izraženom blagošću, toplinom i razumjevanjem za njihove postupke, oslonjen na velika imena ruske pozorišne literature, poput Čehova ili Gorkoga.

Sve te karakteristike njegova dramskog rukopisa lako je uočiti i u vrlo duhovito napisanoj komediji „ Sirena i Viktorija „ koja je u program 15. TKT Festa stigla iz Beograda, u režiji Radoslava Milenkovića i produkciji Dorćol Platza. Nastala prije ravno četiri desetljeća, ova drama uvodi nas u neke, neupućenom promatraču pomalo skrivene pore i tajne ruskog društva tog doba, sred novih društvenih previranja i kaosa koji nastaje prodorom novoga u stari, okoštali sovjetski sistem – ruši se sustav starih vrijednosti, nove se ne mogu uspostaviti preko noći, vodeća maksima i logika ponašanja postaje, kako će reći i akteri u predstavi: „ danas je dozvoljeno sve što nije zabranjeno, jer za novac se sve može dobiti. „ Radoslav Milenković, i sam po vokaciji glumac starog kova, nepresušne energije, moćnoga talenta i nesvakidašnjeg sluha za tanane valere i vibracije u gradjenju uloge, Galina izuzetno poznaje i cijeni kao čovjeka pozorišta – paralelno uz „ Sirenu i Viktoriju „ igra i u predstavi „ Lice „ u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Jelene Bogavac – itekako je svjestan njegova uvida u kretanja i tokove suvremenog ruskog društva, tako sličnih onomu što se dogadja kod nas, da je ponekada teško razlučiti kreću li se lica Galinova dramskog teksta ulicama Moskve ili nekog od naših gradova. Aleksander Mihajlovič Galin u „ Sireni I Viktoriji „ poseže za jednim od temeljnih postulata dobre, vibrantne i žive komedije – nesporazumom, oko kojega se pletu sve niti i sva strujanja ove gotovo 9o – minutne kazališne pripovijesti. Netko nije onaj tko bi trebao biti, iz te zablude nastaje dramski narativ koji obuhvaća sva tri lica komedije – dvije mlade žene i jednog sredovječnog muškarca. Viktorija je, karijerno, vrlo uspješna mlada znanstvenica, doktorica filologije, no nesretna u ljubavnom životu, ostavljena od muža koji je vara koja je uvjerena da ljubav prolazi i da tu više nema utjehe – dok dolazak jednog stranca u njen život to ne preokrene. Sirena je tipični izdanak nove klase obogaćene preko noći, željela bi da sliči Madoni, nosi zlatne cipele sa visokom potpeticom i često citita svoje verzije misli iz Biblije ili narodne mudrosti, poput: „ Tko je bio niko i ništa postaće sve – nikada nemoj da žališ danas za onim što si jučer popio i ne ljuti Boga jer će doći dan kada ti neće ponuditi! „ Enigmatični muškarac za kojega se misli da je netko drugi dobar dio predstave, i na čemu se temelje svi komediografski obrati i situacije, ustvari je genijalni doktor nauka, Konstantin Nikolajevič, čovjek koji pručava scemir i nastanak zvijezda, a intimno takodjer poražen i nesretan. To, da doktori nauka, poput Viktorije, sjajno je igra Milena Pavlović Čučilović, daju privatne satove stranog jezika tek ispiljenim bogatašicama, Tatjana Kecman  izvrsna u roli Sirene, a da neki, u slobodno vrijeme šišaju pse, samo fox – terijere, kako bi se prehranili, Konstantina Nikolajeviča bravurozno donosi Radoslav Milenković, ona je satirička žaoka koja ovom komadu dodaje i tu notu, izdiže je iznad onoga što u sebi nosi samo komedija ili čak i tragikomedija. No, Galin se tim ne zadovoljava, on kreće i korak dalje, sve zaodijeva u neko simboličko, poetsko ruho, drama odjednom, nakon sat vremena provedenog u pijanstvu i prenemaganju da bi se otkrilo tko je tko u komadu, poprima neki sasvim drugi ton, preobražava se poput neuglednog kukca u prelijepog, čudesnog leptira, Milenković to sjajno inscenira. Trenutak je to kada Viktorija čita ulomak iz knjige – naučne studije Konstantina Nikolajeviča o svemiru koji glasi: „ Ako se sav živi svet koji nas okružuje nalazi u neprekidnoj i žestokoj borbi – onda svet koji mi zbog nečega nazivamo neživim bratski deli sa nama svoju energiju i toplotu. Zvezde to čine od svog postanka i umiru zato što se daju bez ostatka. Da li je slučajno ili ne, ali čovjek je sačinjen od iste materije kao i zvezde. Ali ničeg sličnog nema zvezdi u sebičnoj težnji čovekovoj da samo crpi energiju, ali da je ne daje. Možda mu je zato teško da razume svet koji ne odgovara na njegova večita pitanja i zbog toga je tako strašna čovekova usamljenost u bezdušnom, krvavom, živom svetu. „ Pledoaje je to autorov i svih protagonista predstave „ Sirena i Viktorija „ za jedan humaniji i čovječniji pristup životu, ljudima koji nas okružuju, nije to više samo ironično – satirična kozerija o društvu u kojem jesmo i nama samima kakvi postojimo, apel je to zapromjenom, nadahnjujuća pozorišna priča o nalaženju srodnih duša u svemiru.   

/  mladen  bićanić  /
31.3.2017. godine

 
Kazalište Moruzgva iz Zagreba kroz predstavu „ Kako život „ propituje neka od uvijek zagonetnih, tajnovitiih i skrivenih pitanja sa kojima se susrećemo cijeli život: što je to u našim životima sa čime smo zadovoljni i što nas usrećuje, a što nas žalosti, ljuti i žulja, što nikako ne bi ponovili kada bi ga ponovno mogli proživjeti. Dramska je to pripovijest o malim, sitnim, neznatnim stvarima i pomacima u življenju, o propuštenim prilikama, greškama u koracima, bilo zbog toga što se nešto nismo ududili učiniti misleći da nismo dovoljno dobri ili nas je naprosto savladao strah pred preprekama koje su nam se učinili nepremostive. Ili, a što se najčešće dogadja, zakasnili smo na trenutak, bili smo naivni, ili nedovoljno uporni, ili jednostavno ne baš dorasli situaciji – a kada smo spoznali što je to, stvarno, trebalo učiniti, shvatili koliko je to jednostavno i izvodivo, već je bilo prekasno. Negdje u tim koordinatama kreću se junaci drame „ Kako život „ hrvatske dramske spisateljice Nine Mitrović ( Slavonski Brod 1978. ) u režiji Ivana Leo Leme i produkciji Moruzgve.

Nina Mitrović dobro je poznato ime hrvatskog dramskog pisma, izvodjena je na brojnim pozornicama, u regionu i šire, prevodjena na strane jezike, igrana takodjer vani, a ujedno je i autorica radio – drama i radio – dokumentaraca. U dramskom tekstu „ Kako život „ smješta protagoniste u dom za starije osobe, tu, okruženi vršnjacima, neometani od zbrke i buke vanjskog života, u smiraj svog životnog puta, mogu se još jednom osvrnuti na sve ono što su učinili u svojim životima – istina, sada je kasno da bi se ono što im se ne dopada ispravilo, ali se barem, konačno jednom, mogu suočiti sa istinama u koje, nekada, u mladosti, nisu željeli povjerovati. U programskoj knjižici predstave čitamo da su akteri predstave doista, jedno vrijeme, boravili u nekim od tih staračkih domova, prikupljali materijal za ovaj projekt neposredno od stanara i osoblja tih ustanova, i taj dokumentarni štih povremeno itekako izbija iz mnogih prizora i scena kazališnog uprizorenja njihovih stvarnih života. Posebno to vrijedi za britke, jasne, kratke i jezgrovite, tako životne replike koje čujemo sa pozornice i koje nas nepogrešivo uvode u dramske situacije koje ćemo odmah prepoznati kao život sam, kao nešto što se i nama dogodilo ili nam se dogadja, nešto što smo i sami željeli ili pokušali zaobići, izbaciti iz svojih života, ali nam tako nešto, gotovo nikada, nije polazilo za rukom, što smo najčešće opravdavali utjecajem i moći sudbine koja vlada negdje nad nama, nedokučiva, silna i neuhvatljiva. Četiri su glavna lica u komadu, uz dva nevidljiva za koja doznajemo samo posredno, koja vode igru, izmedju kojih se sve uglavnom dogadja, oni su ti koji analiziraju i revidiraju svoje živote i saopćavaju nam spoznaje do kojih su došli upravo kroz te replike. „ Nemojte čekati zadnji čas da se pokrenete, biće vam žao „, čujemo odmah na početku ove 90.-minutne predstave, i nikako ne živjeti u strahu, jer „ vrijeme ode bez veze na ljutnju „, a i „ život prodje a da se ne okreneš! „ Nismo li i sami tisuću puta posegnuli za tim rečenicama, nismo li često i ami uvidjeli da „ nije grozno kad čovjek ostari, nego kada ostane sam, jer samoća je najgora.“ I to jeste dramska storija o samoći i depresiji, jer „ svi znamo da je samo jedan put iz ovoga i svi znamo kamo on vodi – na groblje „ , ali je to i svojevrsna, poetska, oda i himna životu, o tomu da se ne treba predati i pomiriti sa tom naoko svemoćnom sudbinom. Jer i likovi u drami shvatiće da je trebalo djelovati na vrijeme, ma koliko se činilo da nije dobro vrijeme za to, jer savršenog momenta za nešto učiniti nema, to je samo tlapnja i izgovor da se ništa ne učini, taj čarobni, savršeni moment jednostavno ne postoji, njega odredjujemo mi sami, svojom voljom i svojim odabirom. A „ star si samo onda kada u to sam vjeruješ „ i smrti se ne treba bojati, a ako tamo gore, na tom mitskom mjestu prema kojem svi idemo, i ima nečega, ipak, poručuju junaci u predstavi „ Kako život „, mnogo je važnije ono što ima ovdje, dolje a ne gore, ono što se dogadja tu, oko nas, medju nama i u nama. Režijski čista i jednostavna, školska predstava u dobrom smislu te riječi, koja prvenstveno počiva na glumi i medjuigri četiri lika. Topla i tako životna Mila Biserke Ipše, kao ona koja je predana ljubavi i zaljubljivanju cijelog svog života, tiha i samozatajna Suzana Ecije Ojdanić, u stalnom strahu od samoće, sve do konačne odluke kojom će to pobiti, vječna prznica, nezadovoljnik i galamdžija Branko, rola Vinka Kraljevića, životna i kao preslikana iz našeg svakidašnjeg iskustva i Siniša Popović, igra Kekeza, zavodnika i buntovnika koji će i u smrt otići onako kako sam želi, bez obzira na sve rane i pukotine vlastite intime, glumački je četverolist koji gradi predstavu i nenametljivo ali usrdno, te „ vječne, a tako obične istine „ od kojih se, htjeli mi to priznati li ne, dobrim dijelom sastoje i naši vlastiti životi, oživotvoruje na sceni.
/  mladen  bićanić  /
30.3.2017. godine