VODA ŽIVOTA

VODA ŽIVOTA

Prvi vodovod u Tuzli izgrađen je 2.12.1910. godine. Tadašnji gradonačelnik Osman Vilović nije mogao na bolji način ispratiti prvu deceniju dvadesetog stoljeća. Otvorio je savremeni vodovod i stvorio uslove za bolji život građana i nastavak razvoja Tuzle. Gradnja prvog tuzlanskog vodovoda bila je u kontekstu opšteg razvoja, modernizacije i preporoda Tuzle koji, je svoj vrhunac doživio baš u prvoj deceniji 20. stoljeća. Dolazak Austrugarske monarhije na ove prostore značio je evropeizaciju i modernizaciju naše Zemlje. U Tuzli je uveden savremeni način upravljanja gradom, izvršena evidencija nekretnina i prava na njima tj. katastar i zemljišna knjiga, počelo se sa projektovanjem i gradnjom fabrika, puteva, pruga, administrativnih, kulturnih, ugodstiteljskih zgrada, sa izgradnjom škola, parkova i trgova. Tuzla je iz osmanske čaršije, počela izrastati u lijep i moderan srednjeevropski grad. Ovaj brzi razvoj i istinski preporod Tuzle, u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća, bio je ugrožen otezanjem u gradnji savremenog vodovoda i kanalizacije.


Prije gradnje prvog gradskog vodovoda, građani Tuzle koristili su vodu iz izvora, bunara i gradskih česmi. Osim izvora, postaojalo je nekoliko česmi, izgrađenih u osmansko doba a mnogi su koristili vlastite bunare. Voda u česmama i bunarima, često se miješala sa slanom vodom. Osim toga,  bila je bakteriološki neispravna, pa su Tuzlu često spopadale epidemije crijevnih bolesti. Građanima su vodu prodavale tzv. sakadžije. Pojedincima koji su pod kontrolom imali najvažnije izvore i najveći broj sakadžija, nisu se sviđale namjere gradonačelnika i austrougarske vlasti, da izgrade savremeni vodovod.

Austougarska 1901. godine šalje u Tuzlu poznatog geologa Kacera, koji odmah predlaže gradnju gravitacionog vodovoda sa izvora udaljenog od Tuzle 30 kilometara. Otpori nekih grupacija u gradu bili su jači od poštene namjere gradske vlasti, tako da je odluka o gradnji vodovoda, odlagana iz godine u godinu. Tuzla se gradila i širila, pa je problem njenog vodosnabdijevanja postajao sve veći. Kada je 1907. godine u Tuzli zavlada epidemija trbušnog tifusa, austrougarske i lokalne vlasti, više nisu mogle popuštati pred, na ličnim interesima i neznanju, zasnovanim otporima pojedinaca i grupa. Tadašnji gradonačelnik Ibrahimbeg Jašaragić izdejstvovao je da Austorougarska vlast odmah iz Beča u Tuzlu pošalje profesora Elvajna. Gradonačelnik Jašaragić je, uz pomoć ovog austrijskog eksperta, trebao ubijediti vijećnike da donesu odluku o projektovanju i gradnji vodovoda. Rasprave u gradskom vijeću bile su žučne i trajale dugo. Zbog nerazumijevanja nekih vijećnika, Tuzla umalo nije propustila veliku priliku da riješi pitanje vodosnabdijevanja. Ipak, tadašnji gradonačelnik Ibrahimbeg Jašaragić, uz pomoć profesora Elvajna, uspio je ubijediti gradsko vijeće  da donese odluku o projektovanju i gradnji vodovoda. Slijedeće, 1908. godine, za gradonačelnika je izabran Osman Vilović. Osman Vilović biće gradonačelnikom od 1908. do 1922. Gradonačelnik Vilović i njegovi saradnici, usprkos velikim otporima i opstrukciji, uspjeli su odluku iz 1907. godine, realizirati, te projektovati, izgraditi i otvoriti vodovod, u poslednjem mjesecu prve decenije dvadesetog stoljeća, tačnije, 2.12.1910. Vilović se nije dao omesti pojedincima, kojima je bio važniji njihov prizemni, lični interes, nego javni interes i opšte dobro svih. Srećom, po Tuzlu, takvi su na kraju prve decenije 20. stoljeća bili u manjini. Tih decembarskih dana 1910. godine rukovodstvo Tuzle napravilo je ogroman korak u razvoju grada, korak koji je građanima učinio život udobnijim, modernijim i boljim. Kapacitet vodovoda u Tuzli, 1910. godine, bio je 36 litara u sekundi i to je, za to doba, bilo sasvim dovoljno.  

Četiri godine nakon izgradnje vodovoda, gradonačelnik Osman Vilović, krenuo je u misiju ubjeđivanja gradskog vijeća za gradnju prve kanalizacije u Tuzli. Ponovo je naišao na otpore pojedinaca kojima je iz njihovih ličnih ili drugih neobjašnjivih razloga, smetao razvoj Tuzle. Proevropski opredijeljenom gradonečalniku Viloviću, nakon što je burna sjednica za kratko prekinuta, prišao je jedan vijećnik i upitao ga - šta je to kanalizacija? Kada mu je gradonačelnik odgovorio, vijećnik je zagalamio: 

„ Otkud to da se gradsko vijeće brine o tuđem đerizu ! Nek svako sebi u avliji iskopa rupu pa neka pokrije daskom, a poslije, kao i ja, plati argatu i po noći nosi đeriz u Jalu !“.

Ugledni Osman Vilović, čovjek kojem su u svako doba bila otvorena vrata i Sarajeva i Beča i Pešte, čovjek za čijeg mandata su dovršene, izgrađene i projektovane, najznačajnije građevine u historiji arhitekture Tuzle, čovjek koji je uspio realizirati gradnju prvog vodovoda u Tuzli, morao je slušati takvu galamu i ubjeđivati se i sa takvim ljudima. Sreća za Tuzlu, da su nazadna mišljenja nepoštenih ili neukih ljudi poput citiranog nesretnika, bila u manjini, pa je 1914. godine, izgrađen i prvi dio savremene kanalizacije u Tuzli. 

Vodovod i kanalizacija omogućili su nastavak razvoja i rasta Tuzle. Projektom je predviđeno da vodovod, može zadovoljiti potrebe Tuzlaka za narednih dvadeset godina. Dakle, prije 1930. godine, trebalo je povećati kapacitet vodovoda. Vilovićevi nasljednici to nisu uradili i već 1930. godine, osjete se prve nestašice vode. Restrikcije vode u Tuzli, počele su 1930. godine i trajale su, sa manjim ili većim intenzitetom, sve do decembra 2006 godine!

Dakle, prva decenija dvadesetog stoljeća bila je velika, historijska prilika za brzi razvoj i preporod Tuzle započet koncem devetnaestog stoljeća, tj. sa dolaskom Austrougarske na ove prostore. Već u drugoj deceniji istog stoljeća, zakoračili smo u doba historijskih katastrofa, jer izbili su prvo Balkanski ratovi (1912.i 1913.), zatim Drugi svjetski rat, pa velika politička i ekonomska kriza i Drugi svjetski rat. Prilika stvorena u mandatima Hadžiefendića, Jašaragića i Vilovića, vrijeme je pokazalo, Tuzli se dugo nije ukazala. Ostaje samo da danas, sa ove historijske distance, žalimo što se pred sami kraj 19.stoljeća i u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća, nije izgradilo više i što je tadašnje rukovodstvo grada trpjelo ometanja i opstrukcije, što ih je onemogućilo da za svoju i druge generacije, učine još više.    

Do 1947. godine vodovodom upravlja gradonačelnik, putem nadležne gradske službe a te godine Općina Tuzla (iza 1945.godine je zvanje grada zamijenjeno zvanjem „Općina-Opština) osniva Vodovod i kanalizaciju kao javno komunalno preduzeće. Iza 1947. godine proširena je vodovodna mreža i izgrađen novi rezvoar. Kapacitet vodovoda iz 1910. godine, nije se povećavao a broj građana i preduzeća povećao se za četiri puta. problem vodosnabdijevanja građana postajao je sve teži, pa su nestašica i neispravnost vode 1956.godine, izazvali su epidemiju trbušnog tifusa.

U Izvještaju Vodovoda iz 1957. godine, između ostalog, navedeno je i slijedeće:

-    Vodovod je mjesni i snabdijeva samo grad Tuzlu.
-    Do maja 1957. vodovod je bio gravitacioni, kapaciteta 29 litara u sekundi. Od maja su ugrađene pumpe i kapacitet je povećan na 50 litara u sekundi.
-    Prerada vode se ne vrši i zapaženo je njeno veliko mućenje u kišnom periodu.
-    Voda se u toku dana zatvara tri puta. Baš radi ovoga izazvana je epidemija trbušnog tifusa 1956. godine.
-    Glavni dovod je puštanjem u pogon pumpe, doveden u nenormalnu situaciju, jer nije predviđen za pumpni, nego za gravitacioni sistem vodosnabdijevanja.

Na osnovu ovog dramatičnog izvještaja, gradsko vijeće je odlučilo graditi veliki vodovod u Tuzli od 1957. do 1962. godine.  Građani su imali velika očekivanja od novog vodovoda. Novine su pisale da će stanovnici Tušnja, Slatine, Borića, Moluha, Kojšina i drugih mjesnih zajednica, prestati navijati budilnike da ne bi propustili jutarnju cisternu. Vodovod nije građen kao ovaj naš, samo iz budžeta, nego pretežno iz samodoprinosa. Objekat je završen na vrijeme ali zbog dotrajalosti vodovodne mreže i nastavka rasta broja stanovnika i preduzeća, Tuzlaci, na žalost, nisu uspjeli pobijediti problem restrikcija vode. Ovaj neuspjeli pokušaj, obeshrabrio je mnoge buduće generacije. 

I onda su počeli dogovori o novim varijantama. Smjenjivale su se različite ideje, ali uplašena ranijim neuspjelim pokušajima, niti jedna generacija vlasti nije se usuđivala još jednom obećati i pokušati definitivno riješiti, za Tuzlu, nerješivi problem vodosnabdijevanja.

Dakle, u Tuzli, restrikcija vode nije bilo samo između od 1910. do 1930. godine. Dokumenti kažu da su restrikcije vode u Tuzli, prije 18.12.2006. godine, trajale čitavih 75 godina ! Od 18/19 decembra 2006. do danas, Tuzla nema redukcija vode!

Moji saradnici u općini, menadžment vodovoda i ja, bojali smo se ovog projekta više nego i jednoga prije. Jer, trebalo se suočiti sa problemom, kojeg u poslednjih sedamdeset godina, prije nas, bez obzira na pokušaje i postepena poboljšanja, u potpunosti nije riješio niko. Ovaj historijski osvrt i dokumenti na osnovu kojeg sam pisao ovaj tekst, pokazali su nam, da je potrebno prvo savladati unutarnji otpor u gradu, pa otpore izvan Tuzle. Bili smo svjesni, da ćemo uspjeti samo neprekidnim radom i neosvrtanje na one koji će pokušati i ovu priliku Tuzle upropastiti iz svojih ličnih, ekonomskih ili prizemnih politikantskih interesa. Predvidjeli smo opstrukcije, prozreli napadače i njihove napade i neprekidno radili. 

Naša generacija naslijedila je veliki problem od svojih prethodnika. Taj problem nismo shvatali kao nepriliku, nego kao generacijsku šansu i veliki izazov. Jer, ova neprilika, za nas je bila prilika da riješimo problem koji prije nas, osim tima osmana Vilovića, iz 1910. godine, u Tuzli, nije riješio niko. Kako ? Danonoćnim radom. Znali smo da će otpora, opstrukcija i velikog broja problema biti ali smo znali i to, da ćemo ići naprijed, buditi se i lijegati sa mišlju da jednom neko, da jednom jedna generacija Tuzlaka, mora riješiti problem redukcija vode.

Gradonačelnik Vilović se 1910. godine oslonio na podršku tada najveće i najmodernije zemje, Austrougarske i na vlastite snage. Mi smo se oslonili na vlastite snage i znanje i tehnologiju čiji je vlasnik prva firma svijeta, američki General electric. Neki važni ljudi su mene i moje saradnike iz općine i vodovoda pitali : „Ko ste da mislite da ćete baš vi riješti problem koji prije vas nije riješio niko ?“ Odgovorili smo im da smo odlučili da voda poteče, da je naša namjera poštena a želja toliko jaka, da nas u njenoj realizaciji neće spriječiti niko !

Voda iz vodovodnih cijevi i slavina, u Tuzli je prvi put potekla u decembru 1910. godine. Redukcije vode su uvedene oko 1930. godine, a prekinute su tek u decembru 2006. godine. Već u 2007. godini, u prvoj godini rada našeg postrojenja za proizvodnju pitke vode, bili smo izloženi velikom iskušenju, jer ta godina bila je jedna od najsušnijih u nekoliko poslednjih decenija. Ljeta 2007. godine dogodilo se obratno. Tuzla, koja je bila jedan od rijetkih gradova sa restrikcijama vode, tog ljeta, bila je jedan od rijetkih gradova bez restrikcija vode. Sve je moguće, jer, nema ništa, što se neće desiti ako se dobro zasanja ! Danas, kada obilježavamo stogodišnjicu od izgradnje prvog vodovoda u Tuzli, mi, prvi put u poslednjih nekoliko decenija, nemamo redukcije vode pune četiri godine. I tako mora ostati, Tuzla više nikada sebi ne smije dozvoliti nestašicu vode života.

I sada svima postavljam pitanje? Zašto smo trošili vrijeme, zdravlje, ljude i enrgiju na borbu za vodu i odbranu od onih koji su uporno pokušali spriječiti realizacju projekta vodosnabdijevanja Tuzle?  Sada, na dan stote godišnjice vodovoda u Tuzli, ja sam, u vremnu sigurnog vodosnabdijevanja sretan i istovremno nesretan, što sa nama nije gospodin i drug Petar Tomić. Petar Tomić je tih i čestit čovjek, koji je najviše svoje životne energije potrošio na rješavanje problema vodosnabdijevanja Tuzle. Kao direktor Vodovoda, on je trpio kritike zbog redukcije vode i maštao o tome da će jednoga dana izgovoriti rečenicu da u Tuzli taj problem više ne postoji. On se sav posvetio gradnji postrojenja za pitku vodu i na putu ka ostvarenju svog i našeg zajedničkog sna, taj dobri čovjek je grubo osporavan, napadan i ometan. Ti neargumentirani napadi koštali su zdravlja njega i njegovog zamjenika, sadašnjeg direktora Seada Džambića, kao i njegove saradnike i mnoge druge. Žao mi je, beskrajno žao što Petar Tomić, jedan od najuglednijih ljudi koje smo imali, danas nije živ da sa ponosom kaže kako Tuzla već čitave četiri godine nema redukcije vode. Osim što građani i ja, dugujemo zahvalnost bivšem direktoru Vodovoda, Petru Peri Tomiću, mi zahvalnost dugujemo i njegovom prvom saradniku, čovjeku koji ga je u kritičnom vremenu za ovaj projekat zamijenio, Seadu Džambiću i njegovim saradnicima. Građani Tuzle i ja, posebnu zahvalnost dugujemo mom pomoćniku za komunalne djelatnosti Kemalu Kureviću i njegovim saradnicima, mom savjetniku za ekonomska pitanja Bahti Mekiću i predsjedniku Skupštine vodovoda, Aidu Berbiću. Ovaj grad duguje i predsjednicima Općinskog vijeća Tuzla, za čijih su se mandata donosile ključne odluke vezane za gradnju postrojenja za pitku vodu a to su Ilija Jurišić i Nada Mladina. Zahvalni smo i vijećnicima iz dva mandata i to samo onim vijećnicima koji su glasajući pokazali da su za rješavanje problema redukcija vode u Tuzli. 

Postavljam pitanje svima: Zašto su neki ljudi ometali gradnju vodovoda 1910. godine i zašto su se skoro stotinu godina poslije, opet našli neki ljudi koji su pokušali ometati rješavanje problema redukcija vode koji je građane mučio preko 70 godina? Ukidanje redukcija vode nakon višedecenijskog iščekivanja, dogodilo se baš kao i gradnja prvog vodovoda - u kontekstu naglog razvoja i opšteg preporoda Tuzle. Baš kao što se Tuzla vrlo intenzivno razvijala u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća, tako je doživjela renesansu u ovoj, prvoj deceniji 21. stoljeća. Danas, kada obilježavamo stotu godišnjicu gradnje prvog vodovoda i istovremno ispraćamo prvu deceniju 21. stoljeća,  nemoguće je zamisliti Tuzlu bez ciljeva koje smo, usprkos teškoćama, dostigli i objekata koje smo izgradili u posledjih deset godina.

Nemoguće je zamisliti Tuzlu sa redukcijama vode. Nemoguće i samo zamisliti kakav bi bio zrak iznad Tuzle da u ovoj deceniji nismo na toplifikaciji uradili daleko više nego što je urađeno u prethodnih trideset godina. Nemoguće je zamisliti Tuzlu bez regulisanih vodotoka, ni u najružnijem snu više Tuzlu niko ne može zamisliti bez slanih jezera, bez ovako uređenog kompleksa Slane banje. Tuzla ne bi bila ovako lijepa da nema trga Slobode i Sonog Trga, da nema sve izgrađene trgove, fontane, uređene fasade, parkove, da nema tehnološke parkove i desetine u ovoj deceniji izgrađenih i započetih poslovnih i stambenih zgrada, stotine asfaltiranih puteva. Do prije godine mi nismo mogli vjerovati da je slijeganje rješiv problem. Prije tri godine otklonjen je uzrok slijeganja i izvještaji geologa su sve bolji. 

Sada, kada ispraćamo prvu deceniju dvadesetog stoljeća, sa velikim brojem priznanja iz raznih oblasti života i rada, bojimo se neizvjesnosti izazvane globalnom ekonomskom i političkom krizom u Bosni i Hercegovini. Normalno je da se pitamo, da li smo te zlatne godine prve decenije ovog stoljeća, mogli iskoristiti bolje i izgraditi više. Vjerovatno smo mogli uraditi još više, da nije bilo niskih i grubih udaraca kojima je cilj bio zaustaviti ili bar omesti brzi razvoj i preporod Tuzle. Kada se sjetimo kkva je Tuzla bila u vrijeme otvaranja njenog prvog vodovoda 1910. godine i kada se sjetimo kako je izgledala prije manje od deset godina, shvatamo da nasljednici izgrađenog mogu napraviti mnoge greške i dopustiti da izgrađeno propadne. Jer, historija se može kretati i naprijed i, na žalost, nazad. Nekad novi vodovod, dvije decenije poslije, zadesile su redukcije vode a prelijepe građevine, uništilo je slijeganje. Ukoliko ne budemo pametni, dovoljno hrabri, pošteni, međusobno tolerantni i jedinstveni, može nam se dogoditi da u budućnusti, bude srušeno ono što smo do sada izgradili. Zato moramo naći snage i biti jedinstveni, uz poštovanje svih naših mogućih razlika.

Ni jedan razvojni projekat, niti jedan projekat koji je u interesu svih građana, ne treba opstruirati. Pogotovo se to odnosi na projekat vodosnabdijevanja. Za ovo postoji više razloga. Opstruiranje razvoja i podrške vodovodu, suprotno je interesu građana Tuzle. Nema većeg sevapa od obezbjeđenja ljudima dovoljno pitke vode - vode života. Ovaj projekat ne treba opstruirati i iz razloga, što svako onaj ko ga ruši, radi uzaludan posao. Građani Tuzle, radnici vodovoda, moji saradnici i ja to nikome, ni po koju cijenu, nećemo dozvoliti. Postoji još jedan dobar razlog kojeg ovdje vrijedi spomenuti. Vrijeme je najbolji sudija a mi ćemo sve stenograme i sve druge tragove sačuvati i u arhivu pohraniti. To će ljudi ove i budućih generacija čitati, na osnovu toga pisati knjige, i pitati se: šta bi bilo s Tuzlom da su oni koji su ometali njen razvoj, bili u većini?

Vodovod iz 1910. godine, ugrozilo je i samozadovoljstvo učinjenim, za to doba, velikim podvigom. Kada su izgradili vodovod 1910. godine, oni se nisu smjeli opustiti i čekati da prođe dvadeset godina, pa da se još jednom sjete problema vodosnabdijevanja građana. Zato danas, treba da znamo slijedeće:

Prije četiri godine riješili smo problem interventnog snabdijevanja vodom tj. ukinuli smo restrikcije. Nemojmo dopustiti da nas budućnost zatekne nespremne. Mi je možemo predvidjeti, preteći i mirno sačekati. 

Naša osnovna tema, svakoga dana, treba da bude jezero Modrac i njegova zaštita. Rudnik Banovići, koji srećom ima dovoljno profita, treba upotrijebiti filtere koje mu je kupila Vlada Kantona i prestati biti najvećim zagađivačem našeg jezera. Samo da taj rudnik počne raditi po ekološkim propisima, jezero bi postalo, možda i 70% čistije i prečišćavanje njegove vode za naše postrojenje, daleko jeftinije. Tada bi se nastavili projekti sa ciljem postizanja maksimalne čistoće jezera Modrac, koje bi moglo postati glavnim faktorom razvoja ovoga kantona i moglo snabdijevati vodom, osim Tuzle, i Živinice, Lukavac, Kalesiju i druge općine. Pozivam Rudnik Banovići da koristi filtere koje ima a ostala preduzeća da ugrade i koriste filtere i na taj način postupe po zakonu. Pozivam buduću Vladu Federacije BiH, buduću Vladu Tuzlanskog kantona, općine Lukavac, Živinice, Kalesija i Banovići, sve nadležne državne organe, sve političke partije, sve nevladine organizacije koje se bave ekologjom, da zahtijevaju od Rudnika Banovići i drugih, da prestanu kršiti zakon i zagađivati jezero Modrac. Pozivam ove općine i Vladu kantona, da nastavimo započeti projekat ekološke zaštite jezera Modrac da se donese zakon o zaštiti ovog izvorišta pitke vode. To jezero, naša je zajedničaka i najveća razvojna šansa.
Osim toga:
-    Ne smije se usporiti tempo rada na razvoju sistema vodosnabdijevanja
-    Naša dnevna zadaća je permanentna sanacija, rekonstrukcija i gradnja vodovodne mreže do poslednjeg metra teritorije Općine Tuzla, do svake kuće do koje ta mreža nije došla. 
-    Naš cilj je ambiciozan. Smanjiti gubitke vode i dovesti ih na nivo zemlja članica Evropske unije, uz permanentno povećanje količina vode potrebne širenju Tuzle.

Dakle, nama je potrebna dugoročna vizija razvoja sistema vodosnabdijevanja u Tuzli.

Nikako i nikada ne smijemo zaboraviti potrebu rješavanja naslijeđenog problema otpadnih voda. To je zadatak koji vodovodu i resornoj službi treba da oduzima najviše vremena.

Prvi vodovod u Tuzli napravljen je početkom dvadesetog stoljeća. Prvi puta, nakon toliko decenija, riješili smo problem restrikcija vode početkom 21. stoljeća. Da nam se ne bi događale greške iz prošlosti, treba da budemo pametni, međusobno tolerantni i oko velikih ciljeva jedinstveni i uvijek imati pred sobom dugoročnu viziju razvoja, pred sobom imati interes budućih generacija. Mi se nećemo opustiti, nastavićemo istim tempom i sa sve većim stepenom ozbiljnosti jer, Tuzla više nikada ne smije biti žrtvom nestašice vode !



Tuzla, 18.12.2010.

Načelnik Tuzle

Jasmin Imamović

prosta

aronija

umel1

golden april 2017

roda4

izazovb

ajna3

imel2

 piemonte1

autor agencija2

fhz

zmaj

beko

 pavic1

 seif

deli

hit tours

kaleidoskop

nipex4

sos

grad tuzla1

vlada tk1

kapija3

grad na zrnu soli