O pčelama, paralelnim svemirima, ljubavi, smrti i još ponečemu


Jubilarni, 15. TKT Fest, Dane akademskog teatra u Tuzli, otvorio je beogradski Atelje 212, renomirana pozorišna kuće u regionu kojoj je to prvo gostovanje na ovom festivalu. Odigrane su „ Konstelacije „, komad začudne poetike, prožet sjetom, slutnjom i nekom, na trenutke, onostranom osjećajnošću u kojoj se brišu vremenske i prostorne granice i izuzetno precizno, vrlo postupno, osvaja kazališni prostor, pozornica i publika. Autor je Nick Payne, britanski dramatičar i scenarist mladje srednje generacije, rodjen je 1984., „ Konstelacije „ su ga proslavile na medjunarodnoj kazališnoj sceni, praizvedene su 2012. u Royal Court Theatre u Londonu, prenešene tri godine kasnije na Broadway, da bi na sceni „ Petar Kralj „ beogradskog Ateljea 212, u režiji Aleksandre Milavić Davies, doživjele premijeru prije godinu dana. Payne je svestran dramski pisac, okušao se i kao autor adaptacije Sofoklove „ Elektre „, filmski je obradio Ibsenovu „ Noru „, ujedno je i najmladji dobitnik ugledne nagrade Evening Standard Theatre Award for Best Play.

TKTpocetak


„ Konstelacije „ su dramski tekst na prvi pogled vrlo pitak i lako savladljiv – no samo na prvi pogled, pomno čitanje otkriti će sve one skrivene pasaže i elemente tog izuzetno izazovnog i intrigantnog dramskog rukopisa. On izrasta na otkrivanju i grananju jedne ljubavne veze, nastale iz slučajnog susreta, prati taj odnos, uranja u njega, oslikava vrhunce i padove u njegovom trajanju – na toj razini on zaista ne ide mnogo dalje od neke klasične, uobičajene ljubavne storije. No sve se mijenja kada se u igru uvedu pčele, misterij svemira, kosmologija ranog univerzuma, teorijska fizika, teorija struna, kvantna mehanika i konkretan naš položaj i mjesto u tom multiuniverzumu. Roland, pčelar, igra ga vrlo iznijansirano i sa puno glumačke strasti Uroš Jakovljević, tu svoju fascinaciju pčelama izraziće ovako: „ Na neki čudan način, ja zavidim skromnim pčelama i njihovoj eleganciji. Kada bi naše postojanje bilo tako jednostavno. Kada bismo samo mogli da razumemo šta je razlog našeg postojanja ovde i šta je to na šta treba da potrošimo život radeći...“ Gotovo da u tim opažanjima svijeta pčela možemo prepoznati čehovljevu atmosferu i štih tako karakterističan za pozorišne komade tog genijalnog ruskog dramatičara, komade takodjer tako jednostavne, a  suptilne i složene do beskraja. Ili, pasusi koje izgovara Mariana, krhka a moćna rola Ane Mandić, mlada znanstvenica u području teorijske fizike, kada kaže: „ Osnovni zakoni fizike nemaju sadašnjost i prošlost. Vreme je irelevantno na nivou atoma i molekula. Ono je simetrično. Mi imamo sve vreme koje smo ikada imali...“ Sve što opažamo sada, u ovom trenutku naših života, pretpostavka je, već se dogodilo, Roland će zapanjeno ustvrditi: „ sve što ću uraditi ikada već postoji? „, slobodna volja i izbor tu su irelevantni i nepostojeći, jer, mi smo svi dio multiuniverzuma. Samim tim i konačna pitanja života i smrti gube na značaju. Mariana će konstatirati: „ ...mama se nije plašila smrti, plašila se da ostane u životu...“, a ujedno će se i sama uskoro naći pred tom zagonetkom, nakon što joj dijagnosticiraju opaku bolest. Ili je to samo privid, prvi nalazi su negativni, ozdravljenje je na dohvatu.  „ Konstelacije „ Nicka Payen- a gradjene su na tim suprotnostima, njihov dramski narativ sav je u varijantama i varijacijama, moguće je i ovo i ono, preispituju se najraznovrsniji mogući ishodi, poigrava sa ključnim mjestima u komadu kako bi se ispitalo kako to, kazališno, funkcioinira ako se zamijene uloge i priča ispripovijeda iz sasvim drugog ugla. Drama i djeluje poput nekog začudnog kaleiodoskopa, magičnog labirinta, zamršenog mozaika u kojima šarena stakalca i kockice neprestano mjenjaju mjesta i tvore novu sliku, nude nova značenja i otkrovenja. Redateljski, Aleksandra Milavić Davies to rješava neprestanim ponavljanjima istoznačnih ili malo promjenjenih replika, scena je prazna, nad njom samo svijetle, različitim intenzitetom, desetine malih, treperavih žarulja, poput zvijezda na beskonačnom nebu nedohvatnog svemira – multiuniverzuma, prizori i scene odjeljuju se svjetlom i tamom. Glumački to je mnogo zahtjevnije, taj sklad u neskladu, prošlost u sadašnjosti, neizvjesnost budućnosti i nelagoda što će se to zbiti oko nas i u nama mladi glumci bravurozno donose: glasom, emocijom, tijelom, pokretom, krečući se i pokrečući baš poput onih stakalaca i kamenčića u tom neuhvatljivom mozaiku svijeta u kojem su zatočeni. „ Teatar se uvijek iznova diže iz pepela. On je tek konvencija koju neumorno valja razbijati, jer samo tako može opstati „, poručila je francuska filmska i kazališna glumica Isabelle Huppert u ovogodišnjoj poruci uz Svjetski dan teatra, datum uz koji se veže i rodjenje Teatar KabareaTuzla i TKT Festa. „ Konstelacije „, predstava kojom je ove godine otvoren, na tragu je takvog poimanja kazališta.  

/  mladen   bićanić  /
29.3.2017. godine

solana1

adriatic

CG SDG mala

Banner Lukavac 180x112

izazovb

  TC19550TZ

  kapija3

grad tuzla1 

vlada tk1

 

 

 

Rudnik soli logo2

 grin

  balic dec 2022

NB Volim Tuzlu 1

 mamamia

cydonia2

lovic juli 2022 

golden jan 2021 2

 piemonte1

 Bihamk2025