- "Nije znao nikakve durove i molove, a ni džez ritmove, on je znao da pjeva" -
Osmog juna navršava se deset godina od smrti jednog od najvećih muzičara, nekrunisanog kralja svjetskog džeza, Šabana Bajramovića. U posljednjem susretu sa kraljem romske muzike (i džeza), Vladimir Bogdanović je shvatio svu veličinu Šabana Bajramovića, koji nije znao ni jednu notu, a pjevao je kao - niko...
Tekst je objavio beogradski „Nedeljnik“.
Šaban nije umro. Samo se preselio, negdje gore, valjda na nebo, kao i svi Cigani koji tamo na kraju odlete. Jednom mi se javio u snu. Prepričavao mi je naš susret pred jedan od svojih posljednjih nastupa u centru "Sava", kada je promovirao džez album "Romano Raj". Rekao mi je tada, na šanku, da će uskoro umrijeti. A ja sam njemu rekao da ga je najugledniji američki magazin "Tajm" svrstao u deset najvećih bluzera svijeta, svih vremena. Šabi nije znao šta je "Tajm", a šta je imao i da zna.
Nije to ni bitno. Tada sam shvatio da je Bajramović bio možda jedini Ciganin na svijetu koji nikada nije postao Rom i koji se nikada nije odrekao zlatnog zuba, duše, pjesme i kafane. To vjerovatno mnogi nisu mogli da mu oproste. Shvatio sam tada i zašto ga je Magični opisao kako autentičnu kalašturu, pravovjernog Ciganina navučenog na barbut koliko i muzika na njegov božanski dar. I na kraju, Šabi je, ustvari, bio živa prebijotina koga su na kraju balade svi isprebijali. Za pare, razumije se.
- Kako da sad budem Rom kad sam cijeli život Ciganin. Srpski Ciganin. A i u bijedi sam već nekoliko godina. Vidiš da sam prava ciganštura. Mi se Cigani rađamo u bijedi. Tako i umiremo. Ostalo otpjevamo, popijemo, prokockamo, tako nam je suđeno. Eto, sad je baš to vrijeme za mrenje i neka je, nije mi žao, jer sam žene volio, a to je život - rekao mi je Šaban pred nastup.
Tek kasnije sam od pijaniste Ivana Aleksijevića Pančevca (Big bend), koji je s njim svirao cijelu džez turneju, saznao da Šaki do kraja života, do tog koncerta, nije znao nijednu jedinu notu. Niti je dolazio na probe kako bi svoje stare pjesme uvježbao u džez varijanti. Momci sami uvježbaju, Šaban se samo pojavi i počne da pjeva, kao da je cijeli život bio Sačmo. Počne da pjeva bez onog "idemo D-mol, A-dur". Nije on znao nikakve durove i molove, a ni džez ritmove. On je znao da pjeva. Tako je uvijek i radio. Jednostavno, Šabana je Bog pomazio po glavi kada se rodio.
Kada mi se javio u snu, vidio sam ga ponovo sa širokim osmijehom i tim zlatnim zubom kako sjedi za kockarskim stolom na kome nema žetona niti prokletih para. Kocka se. Svaki dan do mile volje igra barbut. I pjeva, kao anđeo. Rekao sam mu da mu je podignut spomenik u njegovom Nišu, doduše jedva, da je taj isti spomenik trebao da stoji u centru grada i da je ipak postavljen u zapećku, kraj Nišave.
Rekao sam mu i da su mu postament već pet puta skrnavili i pisali na njemu - "stop ciganskom teroru, marš iz Niša Ciganine, idi u čergu...". Rekao sam mu da su umjetnici skupili pare za spomenik, a da nije njih bilo, ne bi bilo ni spomenika. Kusta, Brega, Goran Paskaljević...
Pitao sam ga u snu i kako mu je bilo na Golom otoku kada je robijao tri godine. Pobjegao je Šaban još pedesetih sa odsluženja vojnog roka i zaglavio bajbok. To mu je bila životna škola. Pobjegao je zbog ljubavi, nije izdržao, a da dragu ne vidi. Niko ne zna kako je uspio usred tog strašnog otoka da osnuje bend i počne da pjeva Sinatru, Amstronga i ostale velikane. Niko ne zna kako je uopće znao sve te pjesme iako je tada, u SFRJ, jedva postojalo nekoliko gramofona i tranzistora.
Tih muzičkih kutija možda je ponegdje i bilo, ali u ciganskih mahalama gdje je Šaban živio i kuda se kretao - sigurno ih nije bilo. Niko nije ni razumio kako je uspio da čuvarima "otme" pare na pjesmu, a da ih poslije izgubi s tim istim čuvarima na cjelonošnim partijama pokera. I tako ukrug, tri godine.
- Otkad sam se rodio, znao sam te pjesme, i ne samo te. Znao sam sve pjesme svijeta. Nije bitno koja je i čija je muzika u pitanju. Bitno je samo da ima dušu. Da je lijepo - rekao mi je Šaban u snu i nestao u magli, taman tada kada sam htio da ga pitam kako je uspio da otpjeva čuvenu svjetsku pesmu "Mi Gili", bolje i od samog Sačma, opet prema pisanju mnogih američkih novina.
Možda je još zanimljivije u cijeloj toj priči da je jedan od tih američkih magazina jurio Šabana dvije godine da mu dodijeli nekakvu nagradu i da o njemu snimi serijal, ali ga, nažalost, nikada nisu stigli. Nekoliko puta su dolazili čak iz Njujorka za Niš, ali Šabana nigdje. Novinar Majer Volik je i napisao na tu temu nešto.
- Nema šanse. Čovjek je pravi Ciganin. Kada smo došli ispred njegove kuće, supruga nam je rekla da je otišao iznenada da pjeva na svadbu u Italiju. Trebao mu je novac da vrati kockarski dug. Kada smo je pitali koliki je njegov honorar, ona je jednostavno rekla - koliki dug - toliki i honorar, tako se dogovorio!"
Nikome vjerovatno ni danas nije jasno kako su Nehru i Indira Gandi došli do Šabana Bajramovića, gdje su ga iskopali, jer, Šaban je stalno bio na putu po gastarbajterskim, ciganskim svadbama, širom Evrope. Nekako su ga ipak iskopali i pozvali u Indiju, gdje je otišao da im pjeva i dobio zvaničnu i doživotnu titulu - kralj ciganske muzike!
Samo nekoliko meseci kasnije, poslije putovanja u Indiju, Šaban je ponovo bankrotirao, po ko zna koji put. Izgubio je sve zarađene pare na barbutu, njegovoj omiljenoj igri. Tada je, iz čiste tuge ili pak iz neke čudne sjete, otpjevao pred mnogo ljudi u jednoj kafani u Njemačkoj "Đelem Đelem". Stara ciganska pjesma tada je, samo zbog njega, postala zvanična himna svih Cigana svijeta, što je i danas.
Još jednu priču mi je Šaban potvrdio za tim istim šankom u centru "Sava", kroz smijeh, naravno. Kada je izašao sa robije niko nije htio da snimi njegove pjesme. Lutao je dugo, nekako se dokopao Slovenije, gdje su prepoznali njegovu umjetnost. Eto prve "singlice", koja je prodata u milionskom tiražu. Problem su samo bile pare, kao i uvijek. Šaban je dobio mizerni honorar, ali ne namjernom greškom produkcijske kuće, već svojom. Potpisao je svoj prvi ugovor tako što ga nije potpisao. On je to onako, na riječ.
Bio je nepismen, zaista, u školu nikada nije išao. Sjećao se tada da je krenuo u prvi razred, jednom u Nišu, ali se ne sjeća da li ga je završio niti koja je to škola bila. Jednostavno, rekao mi je Šaban, misli da je usput, od kuće do škole, zalutao u nekoj kafani i pjevao od stola do stola, koliko je bio i visok. Baš do stola. Tada je, rekao mi je, zaradio prvi dinar.
Sve ostalo što je Šabi radio bio je život. Bio je u jednom momentu najbogatiji čovjek estrade. Bio je najveća zvijezda stare Jugoslavije, koji je jedini mogao da pjeva Titu baš u Moroviću, u lovištu u koga Broz nikoga nije puštao i da s njim baci jedno dijeljenje. Smio je sebi da dozvoli da ne putuje avionom, baš kada su mu bile zakazane mnoge turneje po Americi i Australiji.
Moglo mu se. Mogao je da bude siroče kada je htio i pored tolike rodbine. I to mu se moglo. Bio je i najsiromašniji čovjek estrade i to mnogo puta. Mogao je sebi da dozvoli i to da nas sve zajedno dovede u situaciju da danas možda i ne razumijemo šta je zapravo taj čovjek uopće pjevao, a da znamo, nekako, da je to mnogo, mnogo, dobro.
Šaban je danas, bez izuzetka, planetarni fenomen. Umjetnik bez kuće, svačiji i ničiji, kome su na sahrani bili i predsjednik države, ali i većina ministara iz Vlade. Jedino mu na sahranu nisu došli njegovi iz Niša. Možda zato što je ipak bio istinski Ciganin koji nikada nije postao Rom. Šaban Bajramović nije umro, otišao je na nebo u 73. godini života. Imao je ženu i dvije kćerke.